KRIŽNI PUT
Langenfeld: od 21. 2., srijedom u 18.00 sati, Križni put i misa
Neuss: od 22. 2. četvrtkom u 16.00 sati u St. Marien, Križni put i misa
Düsseldorf: od 16. 2. petkom u 18.00 (umjesto krunice), Križni put i misa
Düsseldorf: U korizmi mise preko tjedna utorkom i petkom
______________________________________________________________________________
O pobožnosti križnog puta
Sama pobožnost križnog puta odgovara spomenutom vremenu korizme, ali ne i njezinom vršenju u korizmene nedjelje koje ne bi smjele biti izjednačene ili čak zamijenjene nikakvim pokorničkim obilježjem pa tako ni pobožnošću križnog puta.
Korizmeno bogoslužje je u našoj vjerničkoj tradiciji obilježeno snažnim pečatom pobožnosti. Jedna od tipičnih korizmenih pobožnosti je križni put. Križni put, kao jedna od najraširenijih i najomiljenijih molitava zapadnog kršćanstva, izraz je suživljavanja s Kristovom mukom i smrću. To je zapravo običaj označavanja, oslikavanja ili građenja mjesta (postaja) u spomen na pojedine dijelove Kristove muke, a pobožnost se odvija virtualnim hodom kroz etape križnog puta i simboličnim proživljavanjem Kristovih posljednjih zemaljskih trenutaka, uz molitvu i meditaciju.
Što se tiče povijesnog nastanka, pobožnost križnog puta (lat. via crucis ili via dolorosa) nikla je izravno iz Božjeg naroda i prvotno je, naime, u svom jednostavnijem obliku, nastala u Jeruzalemu, kao simbol Crkve – hodočasnice. Križni put se, pod franjevačkim utjecajem, pojavio na Zapadu krajem srednjeg vijeka. Kao plod srednjovjekovnog zanimanja za hodočašća na sveta mjesta i brige za njih, imitiranjem su se u Europi počele podizati i uređivati “Kalvarije”, brda sa sličnim križnim postajama.
Kako se razvijala pobožnost?
Tako se u 15. i 16. stoljeću na nekoliko mjesta u Europi (Messina, Nürnberg itd.) javljaju reprodukcije svetih mjesta. Sadržavale su po sedam postaja, a razmak između njih bio je identičan povijesnom Kristovom putu boli, kako bi hodočasnici što vjernije doživjeli Kristovu muku, iako nisu (bili) u Svetoj zemlji. Izvorno mjesto križnog puta je na otvorenom prostoru, gdje je jedino moguće u punoj mjeri doživjeti stvarnost puta za Isusom, kao izričaj nasljedovanja njegovog puta.
Zanimljivo je spomenuti kako je ova pobožnost nastala u vremenima kad običan puk nije mogao djelatno sudjelovati u liturgiji Crkve, pa je za svoju dušu imao pobožnosti u kojima je, za razliku od službene liturgije, mogao i sam djelatno sudjelovati te koje su, uz to, bile na razumljivom narodnom jeziku.
Danas postaje križnog puta označavaju niz od četrnaest slika ili skulptura koje predstavljaju četrnaest različitih prizora Kristove pasije. Broj postaja križnog puta se tijekom povijesti mijenjao: varirao je od sedam do trideset, da bi se u 17. stoljeću ustalio na četrnaest postaja kada se zapravo ustalio i njihov ikonografsko-programski okvir.
I križni put je osvijetljen Kristovim uskrsnućem
Postaje su se isprva štovale u skladu s prizorima opisanima u evanđeljima kad govore o putu na Kalvariju (Isusovo suđenje, Šimun Cirenac koji mu pomaže nositi križ, Isusovo svlačenje, pribijanje na križ, smrt na križu i polaganje u grob), a potom su nadodane i druge scene koje se ne spominju u svetopisamskim tekstovima, nego su u pobožnost involvirane iz različitih krajevnih tradicija. Zahvaljujući tradiciji, nadodane su i ostale postaje: Isus pada pod teretom križa (tri puta), susreće majku i sv. Veroniku, te mrtav biva položen na majčine ruke.
Što se tiče smještanja pobožnosti križnog puta u liturgijsko vrijeme, sve pobožnosti, kao i sama korizma, ostaju nedorečene ukoliko nisu osvijetljene Kristovim uskrsnućem i nadom u njegov ponovni dolazak. Ponekad se, naime, korizmeno vrijeme promatra zasebno te odvojeno od ostatka liturgijske godine pa i samog vazmenog ciklusa. Treba imati na umu kako četrdesetodnevna korizma pronalazi svoj smisao upravo kao dio vazmenog ciklusa.
Korizma, dakle, nije zasebno vrijeme nego uvod i priprava za slavlje pashalnog otajstva. Sama pobožnost križnog puta odgovara spomenutom vremenu korizme, ali ne i njezinom vršenju u korizmene nedjelje koje ne bi smjele biti izjednačene ili čak zamijenjene nikakvim pokorničkim obilježjem pa tako ni pobožnošću križnog puta.
Križni put u liturgijskom prostoru
Što se tiče smještanja pobožnosti križnog puta u određeni liturgijski prostor, prostorno smještanje umjetničkog prikaza križnog puta (i samog vršenja pobožnosti) u zatvoreni i skučeni prostor omanje crkvice nije idealno mjesto za takvu pobožnost. Potrebno je imati na umu originalni ambijent jeruzalemskog križnog puta, gdje je križni put bio stvarni hod od postaje do postaje i koji je simbolizirao “putujuću” Crkvu.
Smisao pobožnosti križnog puta je u tome da, razmatrajući muku i smrt, nasljedujemo Krista na njegovom putu. Ukoliko se pobožnost križnog puta svodi na prostorno neugodno i otajstveno nedoživljeno promišljanje Kristove muke, onda je ona u većoj mjeri lišena obrednog i, što je najvažnije, putnog izričaja bez kojega je sama pobožnost križnog puta skoro pa besmislena.
Suživljavajući se s liturgijom korizmenog i uskrsnog vremena, lako ćemo shvatiti da korizmeni put križa prolaskom kroz liturgijsko slavlje otajstva muke, smrti i uskrsnuća u vazmenom trodnevlju vodi u uskrsni put svjetla. To je zapravo najjasniji put ulaska u otajstvo vjere, koje iskreno ispovijedamo i nastojimo živjeti.
Izvor: Križ Života